doci cu…

preklinjem te, ostani vjecno dijete nemirno, cisto ko cvijet i neka cuvarica bdilica stara bdije kraj tvoje cednosti svete i neka ti ona otkriva neznan svijet pricajuc ti bajke koje carobno zvuce dok budna uz mekog vretena svog zuj duge kkonce na preslice suce i sluskinja radeci sto radi svaki dan neka bdije uz vas…

Nastavi čitanje →

umoran sam…

lagano se mrak spušta na moje oči još jednom ću se natjerati da uzdahnem sa dahom uzdišem i posljednje zrake sunca mjesečina se dovlači za njima san me opija i ne sluteći već sam njegov rob uhvaćen u trenutku nepažnje tako sam umoran već osjećam kako se moje mirno more mreška uskoro ću da potonem…

Nastavi čitanje →

orahovica 07 (part II) – RASTANAK

Plače mi se… Mutnim pogledom obuhvatam sobu i stežem remenje torbe još čvršće. Izlazim. Tiho zatvaram vrata, kao „doći ću opet“. Tople riječi i zagrljaji mi ništa ne znače. Tražim kroz maglu u očima. Stoji. Tiho naslonjena na ogradu stepenica. Plače. Bez glasa… „Molimo vas da iznesete torbe iz soba. Uskoro polazimo.“ Tu za tren…

Nastavi čitanje →